Nisam bogata. Potpuno se zaprepastim kad pročitam koliko novca neki ljudi imaju. Imam dovoljno novca da živim udobno. Uštedela sam dovoljno da platim svoju sahranu i druge troškove, i izdvojila sam nešto novca za svako svoje dete i unuče. Ipak, nemam mnogo. Odrastala sam tokom Velike depresije. Moja porodica je bila veoma siromašna. Otac mi je bio bolestan kada sam se rodila i nije radio. Majka je imala četvoro dece. Kada sam stigla do desetog razreda, našla sam posao, i to je bio prvi put da sam zaista imala svoj novac - kaže Fej Pačioli (93), knjigovođa, koja i dalje radi u svojoj firmi koju je osnovala pre pola veka, a njenu ispovest preneo je Biznis insajder. Imala sam nekoliko poslova pre nego što sam pokrenula svoj biznis. Radila sam za jednu izdavačku kuću i uređivala njihove časopise još od srednjoškolskih dana, sve dok nisam dobila posao na radio stanici. Taj posao na radiju sam obožavala, a zatim sam se zaposlila u jednim novinama. U tom periodu sam se jako zainteresovaola za izložbe pasa i takmičenja.

„Penzionisanje“, ali uz rad sa skraćenim radnim vremenom

Počela sam da prodajem opremu za negu pasa iz svog automobila, kao i hranu za pse. U to vreme sam učila ljude kako da rukuju psima, a zatim sam počela da poručujem opremu za njih. Na kraju sam otvorila prodavnicu za kućne ljubimce, gde smo prodavali opremu i nudili usluge uređivanja pasa, i to traje već više od 50 godina. Zove se "Sandy King's" i još posluje. Takođe sam išla u poslovnu školu kako bih mogla da pratim promene u papirologiji. Prodali smo kuću i kupili zgradu u kojoj se sada nalazi naš biznis. Stambeni prostor bio je na spratu. Morali smo da napravimo ulaz u prodavnicu, koji smo povezali sa zadnjom terasom, i ugradili stepenište koje vodi dole do prostorija prodavnice. Kasnije smo prostoriju za rekreaciju pretvorili u maloprodajni objekat. Bili smo otvoreni oko četiri meseca kada me je prvi put posetio moj prodavac. Rekao mi je da nikada neću uspeti s prodavnicom na zadnjem delu zgrade, sa uskim stepeništem koje vodi nadole. To me je malo nateralo na razmišljanje, pa smo otprilike godinu dana kasnije, kada smo se oporavili od početnih troškova, postavili veliki svetleći znak. Pošto se nalazimo na glavnoj ulici, to je bio pun pogodak. Biznis sam prodala 2016. godine, tada sam imala 85 godina. Ipak, nikada nisam prestala da vodim knjige. Moja ćerka je kupila posao i sada ga ona vodi. Ima svoje zaposlene i radi kako ona želi. Ja pomažem kada im zatreba.

Pronalaženje zdrave ravnoteže između posla i života

Moja majka je sa 82 godine postala nepokretna i umrla je sa 86. Mrzela je televiziju i često je išla u biblioteku, uzimala gomilu knjiga i stalno čitala. Znala sam da, kad ostarim, moram imati nešto što će me držati aktivnim. Ovaj posao me je zaista terao da ustanem ujutru, jer smo otvarali u 9 časova. I dalje sam išao na izložbe pasa i u svojim osamdesetim, tako da me je to održalo aktivnim u struci. Mislim da je penzija divna stvar, jer ne moram da radim nijedan dan ako to ne želim. Sama sebi određujem radno vreme, i ako završim papirologiju, mogu da ne radim po nekoliko dana zaredom. Verovatno bih rekla da radim nekoliko sati dnevno, ali ako preskočim jedan dan, onda sledećeg mogu da radim i po šest sati. Noćna sam osoba, tako da često radim do ponoći ili jedan ujutru, pa spavam duže ujutru. Da ne radim, stvarno ne znam šta bih radila sa sobom. Kada je bio praznični vikend i bili smo zatvoreni od petka do nedelje, do subote sam već završila sav posao, a ostatak vremena mi je bilo dosadno. Gledam puno televizije kad mi je dosadno, i znam da to nije dobro za mene. U slobodno vreme idem na terapiju i brinem se o svom psu. Zahteva mnogo pažnje. Mnogo je razmažena. Malo sređujem po kući, pošto živim sama, iako imam domaćicu koja dolazi jednom mesečno. Veoma je važno da čovek ostane aktivan. Često izlazim. Bio sam na proslavi mature — svi imamo 93 ili 94 godine, ali je i dalje organizujemo. Sastajemo se jednom mesečno, pored godišnjeg okupljanja. Povremeno izađem i na večeru. Takođe igram bridž, ustajem i prelazim od jednog stola do drugog. To mi drži i um i telo u pokretu. Bila sam jednom u braku, a moj suprug je preminuo pre šest godina. Imam troje dece, i svi su divni prema meni. Uvek dođu kad mi zatreba pomoć. U avgustu sam imao lakši moždani udar (TIA – tranzitorni ishemijski napad) i nisam smela da vozim neko vreme, pa su oni obavljali sve moje obaveze. Nadam se da ću uskoro ponovo moći da vozim. Imam letnju kuću na jezeru, pa tokom leta idem na jezero. Tamo je mnogo više pešačenja nego gde sada živim. - Ostani aktivan. Ako moraš da volontiraš u bolnici kao pomagač, šta god da moraš da radiš, uradi to. To će te držati na nogama - zaključuje Fej. BONUS KLIP Pogledajte vesti o EXPO2027: Za najnovije biznis vesti iz Srbije i sveta, pratite nas na našoj Instagram stranici