I mnogi su se s pravom uplašili - od vozača kamiona, do kancelarijskih službenika i programera. Ipak, deluje kao da su dve moćne američke "fabrike novca" prve na udaru i to se već dešava - a to su muzička i filmska industrija.
Doduše, već su mnogi u Holivudu i na američkoj estradi počeli da se bune zbog poplave pevača i glumaca koje je stvorila veštačka inteligencija. Međutim, najnovije vesti u tom smislu sada već izazivaju paniku.
Zašto? Zato što je jedna virtuelna pevačica, po imenu
Ksanija Mone, potpisala ugovor vredan više miliona dolara sa izdavačkom kućom. Prema pisanju medija, nju je uz pomoć veštačke inteligencije stvorila izvesna Teliša Džons, 31-ogodišnja Amerikanka, i sada će masno zaraditi na svojoj tvorevini. A to baš smeta njenim koleginicama i kolegama iz istog, muzičkog biznisa. Kojima, da se ne lažemo, novca uopšte ne fali. Otima im Ksanija hleb iz usta nekako.
Strašne vesti se samo gomilaju
Druga vest je možda još opasnija, bar što se glumaca tiče. A glasi da je snimljen ceo film, sa virtuelnim glumcima i glumicama. Štaviše, i režiser je virtuelan i zove se "FellinAI", u čast legendarnog italijanskog režisera Federika Felinija. Iza ovog projekta stoji italijanski producent Andrea Jervolino, koji je rekao da je njegov film stvoren da bi "slavio poetiku i snoliki jezik velike evropske kinematografije". Radnja filma - 99 odsto ljudskih poslova preuzela je veštačka inteligencija, a jedan odsto se bori za svoje pravo da ne radi. Zanimljiva premisa.
I na užas i nevericu Holivuda, film već ima trejler, zove se "Slatka dokolica", a premijera je najavljena za 2026. godinu. Malo je reći da su se glumci milioneri u strahu već uhvatili za svoje preduboke džepove. Iako je Jervolino izjavio da mu nije cilj da zameni pravu kinematografiju, nego da ponudi alternativnu metodu stvaralaštva. Ipak, najveći gnev izazvala je glavna virtuelna glumica u filmu,
nazvana Tili Norvud.
Džabe se pravdao. Već su reagovali iz moćnog holivudskog udruženja
Sag-aftra, koje okuplja na hiljade fimskih radnika i glumaca. U saopštenju, između ostalog, kažu: "Da bude jasno, Tili Norvud nije glumica. To je lik koji je generisao kompjuterski program, obučen na radu bezbroj profesionalnih izvođača, bez njihove dozvole ili naknade."
Napominju i to da ona nema životno iskustvo iz kojeg bi crpela inspiraciju, niti emocije. I da ona stvara problem, korišćenjem ukradenih izvođenja da bi se glumci ostavili bez posla i obezvredila ljudska umetnost.
Vrlo oštra i agresivna reakcija, ali izgleda da su u tom saopštenju ključne reči "bez dozvole", i pre svega "bez naknade". I to je donekle i opravdano. I glumci su radnici, mnogi među njima veoma vredni, i prirodno je da se plaše gubitka posla. Možda tu postoji i još nešto - sujeta. Tili Norvud, ni kriva ni dužna, im krade mesto pod reflektorima i na globalnoj pozornici.
Ipak, novac jeste u prvom planu. Oni hoće da kažu da je Tili Norvud, virtuelna glumica, odnosno njen tvorac, koristio rad i trud pravih glumaca da bi ona počela da glumi. I voleli bi da se ugrade, srpski rečeno.
Logično pitanje glasi: Pa šta? Zar to isto ne rade i ostali glumci? Gledaju, recimo velikog Roberta Denira, pa kradu zanat i traže svoje mesto pod suncem. Zar se muzičke zvezde ne ugledaju na velike umetnike koji su prethodili njima, pa imitiraju dok ne nađu svoj glas i umetnički izraz? Naravno, da. Deniro (inače, čovek koji nije završio srednju školu) nije išao okolo i vukao kolege za rukav, uz optužbu: "Ovu foru si ukrao od mene, plati!"
Recimo, čuvena Bijonse je zaradila milijardu dolara, ali njene pesme se, uz dužno poštovanje, ne mogu nazvati vrhuncem umetnosti. Za njen najveći hit bilo je potrebno oko 17 producenata, ima 6 potpisanih autora. U refrenu se 10 puta ponavlja jedan stih: "Ko vodi ovaj svet? Devojke".
A za stvaranje jedne od najleših pesama svih vremena, remek-dela zvanog "Boemska rapsodija" grupe Kvin, bio je potreban jedan autor (pevač Fredi Merkjuri) i jedan producent.
Da li vodoinstaler vredi više od glumca?
Dakle, ima nekog sitnog zadovoljstva u tome što su se glumci i pevači našli "iznenađenim i uvređenim" zbog njihovih kolega iz virtuelnog sveta. Možda to izazove i neku vrstu solidarnosti sa radnicima iz drugih branši koji će, mnogo pre njih, ostati bez posla? I koji nisu plaćeni milione dolara za izgovaranje tuđeg teksta?
I možda je vreme za otrežnjenje. Za snimanje jednog američkog ispraznog blokbastera potrebno je oko 200 miliona dolara. Mnogo je to para, zaista. A taj film obično više liči na video igru (virtuelnu stvarnost), nego na umetničko delo koje vredi i ostaje.
Neće oni ostati bez posla, bez brige. Svi ćemo živeti paralelno sa veštačkom inteligencijom, pa ko se kako snađe. Uvek će biti prostora za prave umetnike i velike, žive glumce i pevače.
Nova era je počela. Možda ih, ipak, boli najviše to što ovaj naš svet, da se ne lažemo, može bez pevača i glumaca. Jer, čoveku je, kad se sve sabere, potrebna jedino hrana i sklonište. Za zabavu uvek može da se snađe. I možda će u novom vremenu, koje je već počelo, vodoinstalateri i električari biti pravi heroji i slavne ličnosti. Oni koje će veštačka inteligencija najteže zameniti.
Mogu li to da zamisle preplašeni i preplaćeni glumci, gledajući ih iz svojih holivudskih vila?

;list=RDopuDZYJuAz0&index=2
BONUS KLIP Pogledajte vesti o EXPO2027:
Za najnovije biznis vesti iz Srbije i sveta, pratite nas na našoj Instagram stranici.