Međutim, ironija je u tome što su se u međuvremenu pojavila ta nova energetska čudovišta, koja jedu struju od koje bi omanja država mogla da živi godinu dana. U pitanju su data centri, ogromni kompjuteri koji obrađuju milijarde podataka, a koriste ih za munjeviti razvoj veštačke inteligencije. U tom smislu, a dugoročno gledano, ti centri prave veću štetu planeti nego nafta, ugalj i gas, zajedno. Najveći krivci za to su tehnološki giganti, poput Gugla i firme OpenAI, koji imaju najproždrljivije data centre, kad je struja u pitanju. Primer: jedan procesor koji je potreban veštačkoj inteligenciji troši 3,7 megavatsati struje godišnje. Njih 100.000, koliko ih u proseku ima u okviru jednog superračunara, troši 370 gigavatsati. A to je dovoljno za napajanje čak 34 miliona domaćinstava u SAD-u.

Energetska čudovišta i kako ih pripitomiti

E, giganti su sada odlučili da ponude moguće rešenje, koje glasi - premestiti računare u svemir, odnosno, na Mesec. Jedan od prvih predloga stigao je iz megakorporacije Gugl, koja je otkrila detalje svog projekta zvanog "Suncatcher" (projekat "Lovac na sunce"). Plan podrazumeva lansiranje satelita na solarni pogon, u orbitu do 2027. godine, koji je opremljen AI čipovima, a sa ciljem da zadovolji rastuću potražnju za veštačkom inteligencijom, uz smanjenje uticaja na životnu sredinu. Dakle, veštačka inteligencija bi bukvalno nadrasla Zemlju i otišla u orbitu. Konkretno, oko 80 satelita radilo bi zajedno na visini od oko 650 kilometara iznad Zemlje, praktično funkcionišući kao data centar van planete. Da li se Gugl prvi toga setio? Ne, sličan projekat već postoji u Kini, što samo govori u prilog činjenici da Kinezi, za sada, glatko dobijaju tehnološku bitku protiv glavnog konkurenta, SAD-a. U Pekingu već planiraju lansiranje satelita sa AI pogonom kao deo razvoja orbitalne računarske infrastrukture. Motiv je, kao i Amerikancima, isti: energetske potrebe veštačke inteligencije su, kako rekosmo, čudovišne. Trening i rad velikih modela zahtevaju ogromne količine energije i to ključnih - struje i vode. Sve to i te kako ima smisla. Resursi majke Zemlje su skupi i sve ih je manje, a ona trpi i tek će trpeti, jer je se pomalo suluda trka oko prestiža u domenu veštačke inteligencije tek zahuktava, a čudovišta je svakim danom sve više. Što među konkurentskim kompanijama, što među državama, pre svega između SAD i Kine. Sa druge strane, Sunce je nepresušan i potpuno besplatan izbor energije. U ovu revolucionarnu inicijativu uključio se i Džef Bezos, vlasnik kompanije Amazon, sa svojom idejom. On je predložio da se superračunari (data centri), premeste direktno na Mesec. - Nema "plana B". Moramo da spasimo Zemlju - izjavio je Bezos. On je, bar u formi ideje, otišao korak dalje, to jest, iz niske orbite planete, na Mesec. Slično misli i Sem Altman, izvršni direktor firme OpenAI, zaslužne za postojanje veoma popularnog četGPT-a. On procenjuje da će svemir, osim kao izvor energije, biti i sjajan prilika za posao. I da će nove generacije studenata imati priliku da rade van planete, u svemiru, na jako dobro plaćenim pozicijama. Sve u svemu, mnogo je to sjajnih ideja, a logično pitanje koje se nameće je - koliko su izvodljive? Za sada, ne previše, ili bar ne prebrzo. Izazova je mnogo, pre svega za inženjere, kojima bi glava mogla da eksplodira od računice i želje da sve to ispadne kako treba, jer će biti jako, jako skupo. Ipak, procene stručnjaka glase da bi sve to bilo izvodljivo, na mišiće, do 2035. godine. Treba imati na umu i to da milijarderi nikad ne govore samo u želji da naša draga planeta bude zdrava, okrugla i puna kiseonika i vode. Zato su, uostalom, i milijarderi. Bezos, recimo, ima kompaniju Blu oridžin, koja se bavi izletima u svemir. Za sada, služi uglavnom veoma bogatim ljudima da ih Bezos u raketi pošalje do ivice svemira, u kojem provedu par minuta u bestežinskom stanju, pa ih vrati nazad na čvrsto tlo. Uz razvoj svemirskih programa, njegova firma i bogatstvo mogu samo da rastu.

Daleko je sunce...

Naravno, tu je i neizbežni Ilon Mask, vlasnik, između ostalog, kompanije Spejsiks, koja se bavi raketama i putovanjem u kosmos. On će, ukoliko sve to krene u dobrom smeru, biti neizbežan kako bi energetski svemirski program mogao da uspe. Poznata je i njegova ideja da ljudi treba da nasele Mars, ali to je ipak na dugom štapu, i o tome nekom drugom priliku. Dakle, čemu mi, obični zemljani, treba da se nadamo, dok gigantske firme i milijarderi maštaju o svemiru? Da ne mračimo, sve to bi bilo sjajno, pod uslovom da uspe. Jer, sve što oni planiraju može realno da bude izvodljivo, daj bože, za nekih 25-30 godina, uprkos optimističnijim procenama. A čak i tada, energija koju bi proizvodili svemirski superračunari ne bi mogla da zameni onu koju imamo na zemlji. I do tada, superračunari će posrkati toliko struje i vode, da je pitanje koliko će ostati za nas. Neće oni tako lako zauzdati energetska čudovišta, koja su sami stvorili. Nego, ko je rekao - da ne mračimo? BONUS KLIP Pogledajte vesti o EXPO2027: ?is_from_webapp=1&sender_device=pc&web_id=7569141503030511116 Za najnovije biznis vesti iz Srbije i sveta, pratite nas na našoj Instagram stranici.