Upravo ta činjenica sve češće otvara pitanje hoće li voda postati roba, privilegija ili čak oružje moći u rukama onih koji kontrolišu izvore? - Ratovi 21. veka biće vođeni zbog vode, a ne zbog nafte - govorio je Ismail Serageldin, bivši potpredsednik Svetske banke, dok je Ban Ki-Mun, bivši generalni sekretar UN, upozoravao da će „voda, ako se njom ne upravlja pažljivo, biti ključni izvor napetosti i sukoba između država“. U poslednjih dvadeset godina, multinacionalne kompanije i investicioni fondovi diskretno kupuju velike površine zemljišta širom sveta, ne zbog poljoprivrede, već zbog pristupa vodenim resursima. Podzemni bunari, jezera, rečni tokovi i rezervoari pitke vode pretvaraju se u imovinu, a u nekim državama se čak i kišnica smatra predmetom privatnog vlasništva. Trend je tih i neprimetan, ali raste, pa se sve češće čuje upozorenje da bi voda mogla da postane nova nafta – osnova ekonomskog uticaja i političke kontrole. - Voda nije roba, ona je ljudsko pravo. Ali, korporacije pokušavaju da to promene - rekla je Mod Barlou, savetnica UN za vodu. Dok pojedine zemlje još uvek čvrsto štite javno pravo na vodu, druge su otvorile vrata privatizaciji. U tim sredinama korporacije preuzimaju upravljanje vodovodima, diktiraju cene i određuju tempo ulaganja u infrastrukturu. Na „prvu loptu”, njihov dolazak se objašnjava efikasnošću i modernizacijom, ali u praksi to često znači da voda prestaje da se doživljava kao opšte dobro na koje svi imaju pravo i postaje proizvod koji se prodaje kao svaka druga roba. Čim se cena vode veže za profit, građani više nisu korisnici, već potrošači, piše sociology.inc.

Multinacionalne kompanije i vodni resursi

Dok se većina ljudi bavi svakodnevicom, iza kulisa se odvija trka u kojoj države, investicioni fondovi i multinacionalne kompanije pokušavaju da obezbede kontrolu nad izvorima pitke vode. A onaj ko kontroliše vodu, kažu analitičari, kontroliše i društva. Velike kompanije već decenijama kupuju prava na izvore u SAD, Kanadi, Aziji i Evropi, često za simbolične iznose, dok „lokalno stanovništvo posmatra kako se bunari suše, a kamioni puni flaširane vode odlaze u svet”. Model je gotovo uvek isti: korporacija ne mora da poseduje reku ili jezero, dovoljno je da kupi zemljište na kojem se nalazi podzemni rezervoar pitke vode, da zakupi izvor ili da preuzme lokalni vodovod koji je nekada bio u državnom vlasništvu. Tamo gde su komunalni sistemi privatizovani, kao u Velikoj Britaniji, korporacije postaju faktički gospodari vode - određuju cene, investiraju kada žele i iz resursa izvlače profit koji odlazi deoničarima, a ne lokalnim zajednicama, prenosi portal EuropeanWater.   Kompanije, međutim, ističu da crpe vodu samo u skladu sa lokalnim dozvolama i kvotama koje propisuju državni organi ili gradovi, naglašavajući da količine vode koju vade ne smeju da pređu dozvoljene limite. Kažu da se operacije redovno kontrolišu, kao i da često koriste pojedine javne ili gradske vodovodne sisteme, a ne prirodne izvore. Euronews je preneo da međunarodne korporacije kontrolišu alpske i francuske planinske izvore kroz ugovore koji traju decenijama, pretvarajući prirodne resurse u privatnu imovinu, dok neke kompanije upravljaju čitavim gradskim vodovodima u Evropi, Južnoj Americi i Africi, što im daje kontrolu ne samo nad izvorima, već i nad samim pristupom pijaćoj vodi.

Klimatske promene

Kompanije preuzimaju kontrolu nad vodama na više načina, koji se na prvi pogled čine tehničkim, ali u praksi znače potpunu dominaciju nad izvorima. Jedan od najčešćih puteva su dugoročne koncesije, kada im neka država ustupi pravo korišćenja izvora na period od 20 do čak 100 godina, što praktično znači generacijsku kontrolu. Drugi model je kupovina zemljišta i parcela na kojima se nalaze podzemni izvori, kada korporacije postaju i stvarni vlasnici nevidljivih rezervoara pitke vode. Ponekad one preuzimaju i lokalne vodovode, kupuju opštinske mreže i stiču potpunu kontrolu nad snabdevanjem, cenama i održavanjem, prenosi portal EuropeanWater. Postoje i tihe, administrativne forme preuzimanja. Formalno, država može da ostane vlasnik izvora, ali upravljanje se prepušta privatnoj firmi kroz ugovore koji joj daju pravo naplate i odlučivanja o količini crpljenja. Najpovoljniji model za kompanije, a najčešće najgori za lokalne zajednice, jeste zakup, kada korporacija samo zakupi pravo na pumpanje vode, obično za simboličan iznos, a potom prodaje tu istu vodu po višestruko većoj ceni. U svim ovim slučajevima ishod je isti — izvor koji je nekada bio opšte dobro postaje resurs pod kontrolom privatnog kapitala, zaključuje britanski list. Naučnici upozoravaju da će klimatske promene dodatno pojačati pritisak, piše portal Exploring Economics. Suše u južnoj Evropi, iscrpljeni podzemni rezervoari u Indiji, reke koje presušuju u Africi i na Bliskom Istoku i rastuća urbana potrošnja, pokazuju da voda postaje resurs ograničene dostupnosti. Za razliku od nafte, za koju postoje alternative, za vodu ne postoji zamena. A kada resurs bez kog nema života postane roba u rukama privatnika, granica između ekonomije i biološkog opstanka počinje da se briše. - Kada korporacije preuzmu izvore, ljudsko pravo postaje privatno vlasništvo”, fraza je koja se često provlači u stranim medijima. U stvarnosti se to, zapravo, odnosi na kontrolu nad podzemnim rezervoarima, zato što iz njih dolazi 70 odsto pitke vode u svetu (u nekim državama i preko 90 procenata). Ovi rezervoari se pune hiljadama godina, a mogu da se isprazne za par decenija. Neki od najpoznatijih i najugroženijih vodenih sistema na svetu su Ogallala akvifer u SAD koji je ogroman, ali gotovo iscrpljen zbog industrijske poljoprivrede; Guarani akvifer (Argentina, Brazil, Paragvaj, Urugvaj), jedan od najvećih na svetu, koji je predmet interesa multinacionalnih kompanija; Nubijski akvifer (ispod istočnog dela Sahare i Nubijske pustinje - obuhvata Egipat, Libiju, Sudan i Čad), najveći fosilni rezervoar vode na planeti, kao i Indo-Gangski akvifer (Indija–Pakistan–Bangladeš), ključan za više od 400 miliona ljudi. BONUS KLIP Pogledajte vesti o EXPO2027: Za najnovije biznis vesti iz Srbije i sveta, pratite nas na našoj Instagram stranici.